Očekujemo od arhitekture da bude poput kancone: sentimentalna matematika. Venturi je govorio da želi “Scarlatti and the Beatles”, dao bih Techno Ricardu Rogersu (...) Michaelu Nymanu Souto de Moura, Smashing Pumpkins Remu Koolhaasu (...) Meni se sviđa sofisticirani rock, tih i pomalo plačljiv, s prvih ploča Elvisa Costella. A vama ?
Cino Zucchi, Patognomica dell’architettura moderna

U doba mog dolaska u Milano, početkom osamdesetih godina, Cino Zucchi je među mladim arhitektima i studentima uživao popularnost poput neke rock zvijezde u usponu. U to isto vrijeme, kada je talijanska arhitektonska scena već bila pomalo zasićena i opterećena povijesnim pristupom arhitekturi, koji je izgubio metodološka svojstva i sve više se pretvarao u zatvoreni akademizam, pojavljuju se i Zucchijeve prve realizacije.

U njegovim radovima napokon su nadstrešnici i parkiralištu, industrijskim i komercijalnim objektima priznati arhitektonski atributi, što je “stara škola” jednostavno zanemarivala jer je taj kompleks izlazio izvan njenih shvaćanja arhitekture i uzaludnih, donekle idealističkih nastojanja definicije okvira grada.